Dnevnik čitanja je osobni zapis koji spaja što čitate, kako to doživljavate i što želite zapamtiti. U praksi se ponaša kao mapa: bilježi putanju kroz knjige i olakšava povratak na ideje. Kao čitatelju, daje mi osjećaj kontinuiteta čak i kad čitam u kratkim intervalima.
Najkorisniji je kad želim izbjeći da mi se radnje i likovi pomiješaju, posebno u serijalima ili kad paralelno čitam publicistiku i roman. Pomaže i kad tražim uzorak u vlastitim preferencijama, primjerice zašto mi neki krimići “drže napetost”, a drugi ne. Uz to, dnevnik postaje baza za kratke recenzije novih izdanja ili preporuke prijateljima.
Kao polazište koristim jedan jednostavan obrazac na jednoj stranici: naslov, autor, format, datumi početka i završetka. Dodam i polje “očekivanje” u jednoj rečenici, jer kasnije volim usporediti očekivano i dobiveno. Time svaki unos ostane kratak, ali usporediv s drugima.
Zatim dodam tri rubrike koje se ponavljaju: sažetak bez spoilera, dojmovi i citati/ideje. Sažetak držim na 3–5 rečenica, kao da objašnjavam knjigu nekome tko razmišlja hoće li je uzeti. Dojmovi su konkretni: ritam, stil, uvjerljivost likova, i što me zadržalo ili odbilo.
Kad čitam suvremene hrvatske romane, u dnevnik ubacim i bilješku o jeziku, prostoru i vremenu radnje. To mi pomaže uočiti teme koje se ponavljaju između autora, ali i razlike u pripovjednim glasovima. Ako naletim na referencu na klasičnu književnost, zapišem na što me podsjetilo i zašto.
Za publicistiku i popularnu znanost primjenjujem malo drugačiji rez: glavna teza, 3 ključna argumenta i 1 prigovor ili pitanje. Tako izbjegnem prepisivanje poglavlja, a ipak zadržim ono bitno. Na kraju dodam “što mogu primijeniti”, bez pritiska da išta moram promijeniti odmah.
Kod krimića bilježim tragove i strukturu zapleta: koji je okidač, kako se gradi napetost i je li rasplet pošten prema čitatelju. Ako postoji više perspektiva, zapišem tko pripovijeda i što to radi ritmu. Na taj način kasnije lakše prepoznajem koje vrste misterija mi najviše odgovaraju.
Kod ljubavnih romana bez klišeja fokusiram se na dinamiku odnosa i razvoj likova, a ne na “kemiju” kao apstraktnu riječ. Bilježim što je u konfliktu stvarno, a što je moglo biti riješeno razgovorom, jer to često određuje koliko mi je priča uvjerljiva. Zapišem i kako je prikazana svakodnevica, jer tu najčešće prepoznam kvalitetu.
Ako vodim bilješke za knjige za djecu i mlade, u dnevnik uključim dobnu preporuku i što mislim da bi se mladom čitatelju moglo svidjeti. Dodam i jednu rečenicu o temama koje su obrađene pažljivo ili poticajno. To mi kasnije olakša davanje preporuka početnicima u obitelji ili školi.